Nekad najveći cionista danas stoji uz Hamas

Šest mjeseci nakon napada 7. oktobra, na internetu se pojavio video koji je razljutio mnoge Izraelce. Čovjek koji se pojavljuje u njemu bio je jevrejsko-izraelski historičar profesor Avi Shlaim sa Univerziteta Oxford. Na prvi pogled izgleda kao ljubazni britanski djed, sa bijelom kose i sporim, blagim načinom govora. Ali njegove riječi bile su daleko od ugodnih izraelskim ušima.

Glas razuma

"Hamas je jedina palestinska grupa koja se zalaže za otpor izraelskoj okupaciji", rekao je u videu. "Pokretanjem napada na Izrael 7. oktobra, Hamas je poslao snažnu poruku: da Palestinci neće biti marginalizovani, da palestinski otpor nije mrtav. Da iako Palestinska uprava sarađuje s Izraelom na Zapadnoj obali, Hamas će nastaviti voditi borbu za palestinsku slobodu i nezavisnost".

Ovog oktobra, Shlaim će proslaviti svoj 80. rođendan u svom domu u Oxfordu. "Od početka rata, postao sam svojevrsna slavna ličnost. Ljudi me prepoznaju na ulici i rukuju se sa mnom. To je novo iskustvo za mene", kaže u intervjuu za izraelski list Haaretz.

"Mladi Arapi i muslimani mi zahvaljuju što govorim u njihovo ime, što im dajem glas i nadu za budućnost i što im vraćam vjeru u Jevreje", kazao je.

A šta je s drugom stranom?

„Također primam neprijateljske e-mailove i prijetnje smrću, ali za svaku od njih postoji deset pozitivnih. Dobijam sve više podrške, a sve manje kritika. U prošlosti, kad god bih govorio pred publikom, uvijek bi se našao neki jevrejski student koji bi me izazvao i branio Izrael. Od početka rata u Gazi, to se nije dogodilo ni jednom. Izrael je otuđio čak i svoje pristalice. Odgovoran je za dramatičan kolaps svog ugleda.

Zapadni mediji i dalje naginju u korist Izraela i ne izvještavaju o Hamasovom narativu, ali mladi ljudi više ne slušaju BBC niti čitaju novine – ažuriranja dobijaju sa društvenih mreža. Tako objašnjavam rastuću podršku koju dobijam", rekao je Shlaim.

Šta je Hamasov „narativ“ u ovom slučaju?

"Proučavao sam Hamasov narativ u vezi s napadom 7. oktobra i ratom. Objašnjavanje Hamasovog ponašanja nije isto što i opravdavanje istog. Ubijanje civila je pogrešno, tačka. Ali kao i uvijek, kontekst je ključan. Palestinci žive pod okupacijom. Imaju pravo na otpor, uključujući i oružani otpor. Borci Hamasa dobili su eksplicitne upute za napad, a postojali su i specifični vojni ciljevi. Hamas je u početku napadao vojne baze i ubijao vojnike, policiju i sigurnosne snage. To nije ratni zločin. Stvari su kasnije izmakle kontroli", pojasnio je.

Na prigovor novinara Haaretza da to "nije istina" i da su Hamasovci napali kibuce "s namjerom da ubijaju civile", jevrejski historičar je osudio napad Hamasa na Izrael jer je to bio "teroristički napad, u smislu da je naštetio civilima", ali...

"To se nije dogodilo u vakuumu. Bio je to proizvod decenija vojne okupacije - najduže i najbrutalnije u moderno doba. Izraelski odgovor je bio potpuno lud i iracionalan. Čak i ako Izrael ima pravo na samoodbranu - da upotrijebimo taj poznati izraz - odgovor mora biti u granicama međunarodnog prava. Osuđujem izraelski odgovor na napad", također je dodao.

Osuda države kojoj se divio

Možda je teško za povjerovati, ali u djetinjstvu u Izraelu, Shlaim se divio upravo onoj državi koju sada osuđuje.

"U školi sam naučio cionističku verziju sukoba i prihvatio je bez pogovora. Bio sam patriotski Izraelac; imao sam povjerenja u ispravnost našeg cilja. Smatrali smo Izrael malom, miroljubivom zemljom okruženom neprijateljskim Arapima koji su nas željeli gurnuti u more. Vjerovao sam da nemamo drugog izbora nego da se borimo", ispričao je Shlaim.

Uoči Šestodnevnog rata 1967., dok je već bio student na Univerzitetu Cambridge, čak je pokucao na vrata izraelske ambasade u Londonu i zatražio da se prijavi.

"Osjećao sam se dijelom cionističkog projekta. Želio sam se vratiti i služiti u ratu za koji smo svi znali da dolazi. Uzeli su moje kontakt podatke, ali više nikada nisam čuo za njih", sažeo je svoje proizraelsko poglavlje svog života.

Škola je možda pokušala približiti Shlaima cionizmu, ali on je odrastao u necionističkoj porodici koja se smatrala dijelom arapskog svijeta. Rođen je u Bagdadu 1945. godine u bogatoj, dobro ukorijenjenoj jevrejskoj porodici.

"Bili smo privilegovani. Živjeli smo u kući gotovo kao palata i imali smo sluge", prisjeća se. Njegov otac, uvoznik građevinskog materijala, imao je veze s mnogim iračkim ministrima.

"Bio je to korumpirani sistem. Besplatno je isporučivao građevinski materijal ministrima koji su gradili kuće, a oni su mu to 'kompenzirali'."

Irački Jevrej ili jevrejski Iračanin?

„Prvo Iračani, zatim Jevreji. Kod kuće smo govorili samo arapski. Naša hrana i društveni običaji bili su arapski. Imali smo duboke korijene u zemlji. Judaizam za nas nije bio religija, već kulturni identitet. Jevrejska zajednica bila je visoko integrirana u lokalno društvo. Moja porodica je imala mnogo kršćanskih i muslimanskih prijatelja. Moja majka je voljela pričati o divnim muslimanskim prijateljima koje smo imali. Kada sam je pitao imamo li cionističke prijatelje, rekla je ne - jer to nije bio dio našeg svijeta. Doživjeli smo suživot s Arapima. To nije bio neki daleki san kao danas - to je bila svakodnevna stvarnost koja je postojala prije uspona cionizma i uspostavljanja Države Izrael", ispričao je profesor.

"Moja porodica nikada nije bila cionistička", istakao je. "Cionizam je bio pokret evropskih Jevreja i bio je namijenjen njima. Cionističke vođe nikada nisu bile zainteresirane za Jevreje iz arapskog svijeta. Arapski svijet su smatrali primitivnim i kulturno inferiornim. Tek nakon Holokausta, cionistički pokret je počeo tražiti Jevreje svugdje - uključujući i arapski svijet. Moja porodica nije bila zainteresirana za Izrael i nije željela ići tamo".

Zašto je otišao u Izrael?

"Prava prekretnica u historiji iračkih Jevreja nije bila 1941. - bila je 1948., s uspostavljanjem Države Izrael i ponižavajućim arapskim porazom u ratu oko Palestine. U martu 1950. iračka vlada je donijela zakon kojim se Jevrejima dozvoljava, na ograničeni period od godinu dana, da legalno napuste zemlju s vizom u jednom smjeru, bez drugih pasoša. Jedina zemlja u koju su mogli otići bio je Izrael, s jednim koferom i 50 dinara. Cionističke organizacije su im organizovale avionski prijevoz".

Na pitanje šta je zaista izazvalo masovni egzodus, Shlaim ukazuje na niz bombaških napada usmjerenih na jevrejske lokacije u Bagdadu između 1950. i 1951. godine. Čak i decenijama kasnije, neki tvrde da su bombaši zapravo bili Jevreji koje je Mossad poslao da siju strah i podstaknu imigraciju u novoosnovani Izrael.

"U svom istraživanju naišao sam na dokaze koji jasno ukazuju na izraelsku umiješanost u te bombaške napade", istakao je historičar.

Nakon vojne službe vratio se u Englesku i tamo živi od 1966. godine. Oženio je Gwyn Daniel, psihoterapeutkinju, s kojom ima kćerku. Njegova supruga je praunuka Davida Lloyda Georgea, britanskog premijera tokom Prvog svjetskog rata i ranog pristalice cionizma. Tokom njegovog mandata izdata je Balfourova deklaracija.

U tome postoji određena ironija

"Moja supruga je strastveni zagovornik palestinskih prava. Njen pogled na naslijeđe njenog pradjeda je složen. Ona vjeruje da se on u vanjskoj politici, posebno kao ratni vođa, sve više ponašao kao staromodni britanski imperijalista. Ona se snažno protivi ulozi koju je imao u promociji Balfourove deklaracije. Gwyn i ja se slažemo da je Balfourova deklaracija bila klasični kolonijalni dokument – ​​ignorirala je prava i težnje 90 posto stanovništva, koje su bili Palestinci. Čak i iz perspektive britanskog nacionalnog interesa, to je bila kolosalna strateška greška. Lloyd George je uskladio britansku vanjsku politiku s malom grupom cionista koji su okruživali Chaima Weizmanna [cionističkog vođu koji je bio prvi predsjednik Izraela], protiv želja glavne jevrejske zajednice u Britaniji - i mnogih domaćih Jevreja u Palestini u to vrijeme", kazao je Shlaim.

Shlaim opisuje svoje "razočaranje" cionističkim snom kao "dugim, postepenim i sporim procesom, a ne jednom epizodom". Počelo je nakon Šestodnevnog rata.

"Opravdavao sam svoju promjenu mišljenja govoreći da se nisam ja promijenio - moja zemlja jeste. Nakon rata sam tvrdio da je Izrael postao kolonijalna sila, ugnjetavajući Palestince na okupiranim teritorijama. Volio sam dodati da je u moje vrijeme IDF opravdao svoje ime - bila je odbrambena snaga Izraela - dok je nakon rata postala brutalna policijska snaga brutalne kolonijalne sile. Ali jednostavna istina je da je Izrael započeo život kao kolonijalni pokret. 1948. i 1967. bile su samo prekretnice u sistematskom, kontinuisanom preuzimanju cijele Palestine. Jevrejska naselja na palestinskoj zemlji nakon 1967. bila su produžetak cionističkog kolonijalnog projekta izvan Zelene linije. Osnivanje Države Izrael uključivalo je ogromnu nepravdu prema Palestincima", kazao je Shlaim i nastavio:

"Tokom rata 1948. godine, Izrael je izvršio etničko čišćenje u Palestini. U junu 1967. godine Izrael je vojnom silom završio osvajanje cijele historijske Palestine. Ta okupacija je na kraju pretvorila Izrael u državu aparthejda. Palestinci su bili žrtve cionističkog projekta".

Najtransformativniji trenutak u njegovom razmišljanju, kazao je, bilo je arhivsko istraživanje.

„To je bio centralni faktor u promjeni mojih stavova i perspektive“.

Shlaim je kazao kako je osporio tvrdnje da Izrael želi mir, ali da nema partnera na arapskoj strani. Jaz između cionističke mitologije i historijske stvarnosti je ono što ga je učinilo "novim historičarem".

Tražio da se Hamas ukloni sa britanske "crne liste"

Shlaim se ne zaustavlja na akademskoj kritici. U aprilu, 18 mjeseci nakon 7. oktobra, advokati koji djeluju u ime Hamasa podnijeli su zahtjev Ministarstvu unutrašnjih poslova Ujedinjenog Kraljevstva da se Hamas ukloni sa britanske liste zabranjenih međunarodnih terorističkih organizacija. Uz peticiju su priložena i stručna mišljenja Shlaima.

Vojno krilo Hamasa nalazi se na britanskoj terorističkoj listi od 2001. godine, a 2021. godine dodano je i političko krilo, uz obrazloženje da je razdvajanje ta dva "vještačko" i da je Hamas u cjelini teroristička organizacija.

U peticiji – koju je predvodio visoki zvaničnik Hamasa Mousa Abu Marzouk – tvrdilo se da Hamas nije teroristička grupa, već palestinski islamski pokret za oslobođenje i otpor čiji je cilj oslobađanje Palestine i suprotstavljanje cionističkom projektu.

Njihovi advokati su također tvrdili da zabrana Hamasa krši slobodu govora i da "ljudi u Britaniji moraju imati slobodu da govore o Hamasu i njegovoj borbi da palestinskom narodu vrati pravo na samoopredjeljenje".

Opisali su Hamas kao "jedinu efikasnu vojnu silu" koja se opire okupaciji i zločinima protiv čovječnosti koje je počinio Izrael.

Shlaim je uključen kao vanjski stručnjak i podnio je mišljenje u znak podrške peticiji. Između ostalog, napisao je: "Hamas koristi svoje pravo prema međunarodnom pravu da se odupre izraelskoj okupaciji".

Istovremeno, priznao je da samoubilački bombaški napadi koje je Hamas izveo 1990-ih ispunjavaju "samu definiciju terorizma" ddoavši da "ovo namjerno ciljanje civila bilo je prezira i žaljenja vrijedno."

Međutim, također je primijetio da je "termin 'samoubilački bombaški napad' u javnosti postao posebno užasan oblik ratovanja. Samoubilački bombaški napadi su na kraju sredstvo za isporuku bombi do cilja. Procjenjujući isključivo po smrtonosnom ishodu, nisu ništa strašniji od bombe od jedne tone koju je izraelski ratni avion F-16 bacio na stambenu zgradu u Gazi".

Također je napisao da je 2004. godine "političko rukovodstvo Hamasa donijelo stratešku odluku da okonča samoubilačke bombaške napade".

Shlaimovo stručno mišljenje također se bavilo pitanjem "prava Izraela na postojanje".

"Nijedna nacija nema 'pravo na postojanje' prema međunarodnom pravu i Izrael nije izuzetak. Izraelsko 'pravo na postojanje' nije zakonsko pravo, već ideološki i emocionalno opterećena fraza", napisao je. "Od 1967. godine", dodao je, „Izrael je politizovao i iskoristio tu frazu kao oružje kako bi opstruisao mirovne pregovore i ocrnio one koji odbijaju priznati 'desnicu' kao antisemitsku".

U konačnici, napisao je, „ono što je važno nije etičko pitanje o kojem postoje suprotstavljena gledišta, već činjenica da Izrael nesumnjivo postoji".

Također je tvrdio da je strana koja zaista negira pravo druge strane na postojanje sam je Izrael, odbijajući priznati pravo Palestinaca na državnost i nezavisnost.

Hamas demokratski došao na vlast

Podsjetio je kako su izbori 2006. godine bili su slobodni i demokratski. "To je bilo izuzetno dostignuće za Palestince – uspostaviti demokratiju pod izraelskom okupacijom“, ocijenio je Avi Shlaim.

„Hamas je formirao vladu, ali ju je Izrael odbacio i odbio da je prizna. EU i SAD su se, na njihovu sramotu, pridružili Izraelu u odbijanju da priznaju demokratski izabranu vladu. Zapad tvrdi da podržava demokratiju i napredak, ali to su bili ljudi koji su glasali za 'pogrešnu stranku' – pa je Zapad odbacio demokratski proces. To je bila jedina prava demokratija u arapskom svijetu. Ne Izrael. Izrael je učinio sve što je mogao da ga sabotira".

„Anti-Hamasova koalicija uključivala je Fatah, Izrael, egipatske obavještajne službe i Sjedinjene Američke Države“, podsjetio je. „Nisu dozvolili Hamasu da vlada. Od 2010. godine, Izrael je prekršio svako primirje.“

Zbirka radova pod nazivom "Genocid u Gazi"

Avi Shlaim je priznao kako je u početku za istrebljenje Palestinaca oklijevao da upotrijebi riječ 'genocid'.

"To je velika riječ. Ali onda je Izrael odbio da dozvoli humanitarnu pomoć civilima i koristio je gladovanje kao ratno oružje. Ako to nije genocid, ne znam šta je. Više ne oklijevam da koristim tu riječ da opišem ono što Izrael radi u Gazi – sistematski. Ne radi se o brojkama; radi se o namjeri. U Izraelu se genocid povezuje samo s Holokaustom. Ali Holokaust je bio jedan oblik genocida, ne jedini. U Drugom svjetskom ratu, Jevreji su bili bespomoćne žrtve nacističke Njemačke. Danas su Palestinci bespomoćne žrtve", podvukao je paralelu.

Priznao je kako osjeća krivnju jer je državljanin dvije zemlje koje su nanijele veliku štetu Arapima i Palestincima.

"Imam dva državljanstva – i osjećam se dvostruko krivim prema Palestincima. Kao britanski državljanin, osjećam krivicu što sam dozvolio cionističkom pokretu da preuzme Palestinu, počevši od Balfourove deklaracije. Britanci su odgovorni za izraelsko-palestinski sukob – postavili su temelje za Nakbu i izdali Palestince. Kao Izraelac, osjećam krivicu zbog okupacije Palestine od 1967. godine i zbog uskraćivanja ljudskih prava Palestincima. U Izrael putujem sa svojim izraelskim pasošem, a u ostatak svijeta sa svojim britanskim", istakao je historičar.

Šta mislili o izraelskom napadu na Iran?

"Propagandni rat Benjamina Netanyahua protiv Islamske Republike Iran previđa nekoliko osnovnih činjenica. Prvo, Iran nikada nije napao nijednog od svojih susjeda; Izrael nikada ne prestaje napadati svoje susjede u svim smjerovima. Drugo, Iran je potpisao Sporazum o neširenju nuklearnog oružja; Izrael nije. Treće, Iran se podvrgao inspekciji svojih objekata od strane Međunarodne agencije za atomsku energiju; Izrael nije. Četvrto, Iran nema nuklearno oružje i više puta se odrekao namjere da ga proizvodi, dok Izrael ima nuklearno oružje. Iz toga slijedi da Iran ne predstavlja egzistencijalnu prijetnju Iranu, kako Netanyahu stalno insistira; Izrael, na osnovu svog nuklearnog monopola, predstavlja egzistencijalnu prijetnju Iranu", pojasnio je Avi Shlaim.

Netanjahu je, međutim, istrajao u svojim naporima da uvuče Ameriku u rat s Iranom, dodao je.

"Netanyahu je cijelo vrijeme znao da Izrael sam nije sposoban uništiti iranski nuklearni program i da je američka podrška neophodna. Nijedan američki predsjednik u posljednjih 30 godina nije bio dovoljno glup da se složi s ovom divljom shemom. Ali još jednom, Netanyahu je uspio uvjeriti Trumpa da nakon nezakonitog izraelskog rata protiv Irana izvrši nezakoniti američki vojni napad. Groteskni nastavak ove jadne sage bio je sastanak u Bijeloj kući na kojem je Netanyahu dao Trumpu kopiju pisma kojim ga nominuje za Nobelovu nagradu za mir. Ovdje je ratni zločinac preporučio osuđenog zločinca za najprestižniju međunarodnu nagradu za mir. To se ne bi moglo izmisliti", zaključio je izraelski profesor Avi Shlaim u intervjuu za Haaretz.

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad